Humanizam preobražen u bestijalno

Opće je mišljenje da je Franz Kafka romanom Proces inaugurirao represivne režime totalitarnih ideologija fašizma i komunizma kojima će biti obilježeno 20. stoljeće. Stoga se čini gotovo nevjerojatnim da je pisac ovaj roman bio zamislio kao humoristično djelo. Čitajući fragmente teksta u krugu bliskih prijatelja najviše je smijeha izazivala činjenica da je Jozef K. bez konkretnog povoda jednog jutra bio uhićen. Iako nikad nije saznao što piše u optužnici, osuđen je na smrtnu kaznu i zaklan kao pas u jednom kamenolomu. Jesu li se Kafkini prijatelji zabavljali smijući se sudbini njegova drugog tragičnog lika iz pripovijetke Preobražaj koji se jednog jutra probudio u krevetu kao kukac? Na ovo pitanje nema odgovora jer za to ne postoji svjedočanstvo kao u prethodnom slučaju. Vjerujem da bi se piščevi poklonici više začudili tom idejom nego što bi im sudbina trgovačkog putnika Gregora Samse  izmamila bezazlen smijeh.

Dimitrije Popović iz ciklusa Kafka

Zanimljivo je da se ova dva slučaja tragičnih likova počinju odvijati „jednog jutra“. Jer buđenje je, kako kaže Roger Garaudy, pišući o Kafki, „prva pukotina u zatvorenom svijetu otuđenja“ koja je nastala kao posljedica pitanja „Koja je konačna svrha moga života. Što mu daje smisao? Što sam ja?“. Za razliku od romana Proces, Kafkina pripovijetka Preobražaj ima, ako tako mogu reći, mučniju dimenziju ne samo zbog bizarne metamorfoze humanog u animalno nego i zbog preobrazbe odnosa opisanih likova, zbog psihološke nijansiranosti njihovih karaktera što ih čini specifičnim akterima obiteljske drame. Psihoanaliza je, pozivajući se na piščevu patografiju i njegovu bez sumnje krajnje kompliciranu osobnost, mogla naći dosta zanimljivih elemenata za eksplikaciju sižea radnje.

Ovo se Kafkino djelo smatra velikom alegorijom o otuđenju i dehumanizaciji pojedinca ne samo u društvu nego i u krugu najbližih, dakle, u obitelji. Međutim uz otuđenje i dehumanizaciju pripovijetka tematizira podjednako ništavilo i bešćutnost. Gregor Samsa nije samo otuđeno biće nego je i biće ništavila. Nakon kratkotrajnog šoka kad su članovi obitelji Samsa – otac, majka i sestra Greta – vidjeli Gregora preobraženog u kukca, nužno su morali prihvatiti novonastalo stanje. Kafkina spisateljska bravuroznost ogleda se u jednostavnom načinu pripovijedanja, kao da se radi o nekom objektivnom izvješću koje s nužne distance precizno bilježi sve pojedinosti događaja. Tako je efekt nadrealnog doveden do savršenstva.

Sugestivna bizarnost Kafkine pripovijetke posebno se ogleda u činjenici da preobraženi Gregor i dalje osjeća i misli kao ljudsko biće. Ne očajava zbog novog izgleda svoga tijela. Kao savjesnom trgovačkom putniku jedina mu je briga bila da tog jutra ne zakasni na vlak. Na ovaj se način uspostavlja paralelizam dviju stvarnosti u životu jedne obitelji. Odsustvo potpune komunikacije nastaje kada Gregor izgubi artikulirani ljudski glas. Ostaje samo vizualna komunikacija s bližnjima. U tmurnom dekoru Gregorove stvarnosti Kafkina imaginacija zna djelovati zbunjujuće. Tako jedan detalj funkcionira kao nelogičnost u logici irealnog. Kada iznerviran sinovom neočekivanom pojavom, otac nanese Gregoru težak udarac u tijelo, on se povlači u sobu krvareći. Ali anatomija kukca nema sustav krvotoka. Na taj način, ukoliko i to nije piščeva dodatna nadrealna invencija da se pojača dojam opisanoga prizora, Kafka proturječi opisu tjelesnih supstancija. Jer kada je u prvom dijelu pripovijetke Gregor s mukom pokušavao čeljustima otključati vrata sobe, ozlijedio je tkivo, a „iz usta je potekla smeđa tekućina, prolila se po ključu i padala na pod“. Ali ova namjerna ili slučajna nelogičnost uvećava horor-efekt junakove intimne drame.

Osuđen na samoću s jabukom kojom ga je gađao otac u leđima, i koja je trunula šireći infekciju njegovim tijelom, Gregor sluti skori kraj. Dirljiva humanost u Samsinoj tragičnosti potvrđuje se njegovom sviješću o problemima i teretu koje je svojim stanjem stvorio obitelji. Zato priželjkuje vlastiti kraj.

Iznemoglog i izgladnjelog tijela svedenog na praznu i bolesnu hitinsku ljušturu Gregor proživljava trenutke dubokog ništavila. Ništavilo je posljednji osjećaj u kojem egzistira stvarnost njegova otuđenog bića. Služavka će njegovo beživotno tijelo baciti u smeće. Ono što je prethodilo Gregorovoj smrti još je jedna dimenzija psihološkog preobražaja koja se odnosi na njegove bližnje. Gregorova sestra koja je pokazivala najviše empatije prema bratovoj nesreći, koja je pokazivala duboko razumijevanje za njegovo stanje, bit će prva u obitelji koja će rezolutno tražiti da se oslobode, kako je rekla, „tog monstruma“. Dobrota se pretvara u svoju suprotnost. Animalni instinkt ovladava Gretinim bićem. Osjeća egzistencijalnu ugrozu obitelji od preobraženog brata. U njoj se nagon samoodržanja agresivno oslobađa bez obzira na krvno srodstvo ili moralne skrupule.

Za Gretu, za spasenje obitelji i njihovu materijalnu sigurnost bratova smrt je poželjna. Sporadično žalovanje zamijenila je indiferentnost. Izostao je pijetet prema Gregorovoj žrtvi. U preobrazbama Preobražaja i strogi se otac promijenio. Postao je brižan i radno aktivan pater familias.

Nakon Gregorove smrti otac će reći prekriživši se: „Sada možemo zahvaliti Bogu“. Obitelj Samsa započinje novi život u svom „ponovo zadobivenom miru“. Voze se tramvajem jednog sunčanog dana i razmišljaju o budućnosti. Otac i majka posebno se brinu za siguran život svoje kćeri koja se „rascvala u lijepu i bujnu djevojku“. Kad se tramvaj zaustavio, kako završava pripovijetka, Greta je ustala i „protegnula svoje mlado tijelo“. Ne treba podcjenjivati ćudljivost genetskog nasljeđa Kafkine literarne sive i sumorne vitalnosti. Možda se i Greta jednog jutra nakon nemirna sna probudi preobražena u kukca.

Fantazija mračnog Preobražaja postala je preobražena stvarnost bestijalnog humanizma.